Bh Alijansa za (omanje) promjene

Sastavljena pod tutorstvom predstavnika meðunarodne zajednice nakon opštih izbora održanih u novembru 2000. godine, koalicija deset stranaka poznata pod nazivom Demokratska alijansa za promjene od poèetka 2001. godine upravlja veæim od dva bh entiteta i predvodi državno Vijeæe ministara. Pored namjere njenih sponzora i èlanica da Alijansa potisne u stranu tri nacionalistièke stranke koje su vodile rat u periodu od 1992-95. godine a nakon toga vladale u svojim dijelovima BiH, od Alijanse se oèekivalo i da provede temeljite reforme i priskrbi dokaze da bi provedba Daytonskog mirovnog sporazuma još i mogla uroditi održivom državom.

Ova alijansa stranaka iz Federacije razlièite velièine, ideološke orijentacije i nacionalnog predznaka na državnom nivou saraðuje sa strankama iz RS-a, kako onima koje su na vlasti, tako i onima koje su u opoziciji u tom entitetu. Alijansi je tako nedostajalo kohezije na oba nivoa vlasti. Nastojala je progurati plan reformi, ali takav plan koji ne može a da ne reflektuje najniži zajednièki nazivnik onog što je prihvatljivo njenim razlièitim partnerima u Federaciji i Vijeæu ministara. Mnogo puta se pokazalo da su promjene prihvatljive za stranke iz Federacije bile anatema za stranke iz RS-a. Alijansa je èak i u Federaciji imala poteškoæe da osigura saradnju kantonalnih vlada koje bi trebale biti pod njenom kontrolom.

S obzirom na neprirodan naèin na koji je roðena i na njeno nekoherentno èlanstvo - da ni ne pominjemo ogranièenja koja nameæe zavisan status BiH i relativno siromaštvo u zemlji - Alijansa za promjene je zabilježila znaèajne uspjehe. Ti uspjesi se, meðutim, nisu pokazali dovoljnim da povežu stranke Alijanse, bilo u pogledu onog što još uvijek ostaje neuraðeno u smislu obeæanih reformi, bilo u pogledu borbe u predstojeæim izborima u formi bloka. Alijansa je na izdisaju. Ne samo da su njene stranke èlanice i njihovi svojeglavi lideri zauzeti svojim odvojenim pozicioniranjem za izbore koji æe biti provedeni u skladu sa novim pravilima, nego je i Alijansa u cjelini, kako utrka poèinje, izložena stalnim napadima iznutra i izvana.

Opšte izbore koji æe biti održani 5. oktobra 2002. godine æe po prvi put provesti Bosanci i na njima æe biti izabrane vlade èiji æe mandat trajati èetiri, a ne dvije godine. Te vlade æe takoðe morati na entitetskom nivou provesti ustavne amandmane usaglašene sa bivšim Visokim predstavnikom Wolfgangom Petritschem ili nametnute s njegove strane u aprilu 2002. Tim amandmanima se predviða pravièna zastupljenost svakog od tri ‘konstitutivna naroda’ BiH u zakonodavnim tijelima, vladama, pravosuðu i upravama oba entiteta. Èetverogodišnji mandati æe, s druge strane, pobjednicima dati priliku da nešto i postignu, te ih pri tome lišiti izgovora za neuspjeh. Nastojanje da se ostvare uski stranaèki politièki ili nacionalni interesi, odsustvo vizije i ispoljavanje nestruènosti i kriminaliteta æe se manje tolerisati. Meðutim, da bi iskoristila nove okolnosti i poveæala svoje šanse da unaprijedi situaciju u BiH, svaka nova koalicija ili alijansa æe trebati izvuæi pouke iz kratkotrajne vladavine Alijanse za promjene.

I meðunarodna zajednica i graðani BiH koji nisu nacionalisti su od Alijanse oèekivali mnogo: iskorjenjivanje raširene korupcije, ekonomske reforme, radna mjesta, redovne penzije i novi odnos prema stranim supervizorima BiH. Poboljšanja su zaista i uslijedila u oblastima u kojima je postojao koncenzus (veæi stepen ubiranja prihoda i fiskalne reforme kao što je objedinjavanje fondova penzionog osiguranja), te tamo gdje je otpor bio mali (ispunjavanje uslova za prijem u Vijeæe Evrope) ili su poboljšanja smatrana neizbježnim (ustavne reforme i mjere u borbi protiv terorizma). Ali u sferama koje su zahtijevale opredjeljenost za prevazilaženje meðusobno razlièitih interesa unutar sâme Alijanse – kao što su reforma sektora socijalnih službi, privatizacija i, iznad svega, oživljavanje ekonomije – preduzimanje mjera se odlagalo ili se od njega odustajalo.

Za vrijeme svoje vladavine u Federaciji, Alijansa je imala ogroman zadatak da se bori sa nasljeðem korupcije, nacionalno-teritorijalne podjele i stanja na ivici bankrota koje su u amanet ostavile duge godine paralelne vlasti (bošnjaèke) Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Morala se nositi i sa èinjenicom da su te dvije ušanèene strukture moæi u razlièitim kantonima, gradovima, vladinim institucijama i javnim preduzeæima zadržale ili dijelile vlast sa strankama Alijanse. Osim toga, ubrzo nakon osnivanja Alijanse uslijedila je ustavna kriza koju je izazvao HDZ proglašavanjem ‘hrvatske samouprave’ u martu 2001. godine. Nakon što je prevladan taj izazov, Alijansa se nakon napada na SAD od 11. septembra suoèila sa hitnom potrebom da se obraèuna sa islamistièkim elementima koje je ranije patronizirala i štitila SDA. Upustivši se u obraèun sa takvim ljudima, Alijansa je riskirala da uzruja svoje kljuèno bošnjaèko izborno tijelo i uništi vlastito krhko jedinstvo. Takoðe se izložila i optužbama da je, kako bi poslušala Ameriku, prenebregla ljudska prava i vladavinu zakona.

Alijansa je, uprkos takvim iskušenjima, uspjela postiæi znaèajna poboljšanja u oblastima kao što su budžetska i finansijska disciplina u Federaciji. Na nivou države se s odreðenim uspjehom usredsredila na poveæanje digniteta i kompetentnosti i popravljanje imidža Bosne i Hercegovine. Iako možda previše korišteno kao slogan, ‘partnerstvo’ sa meðunarodnom zajednicom zamijenilo je konfrontaciju koja je karakterizirala stari režim. BiH je konaèno postala èlanicom Vijeæa Evrope i možda je na pragu ispunjavanja zahtjeva iz smjernica Evropske unije (road map), što æe je uèiniti kandidatom za studiju izvodivosti (feasibility study) koja vodi do Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom (EU). Konaèno, Alijansa je unijela znaèajnu promjenu time što je usaglasila amandmane na entitetske Ustave koji predstavljaju prvi veliki korak u revidiranju daytonskih struktura i koji bi trebali postepeno transformirati upravljanje u državi i entitetima u narednih nekoliko godina.

Pa ipak, Alijansa nije ispunila oèekivanja u smislu donošenja više hljeba na stolove graðana BiH. Bila je prije svega previše oprezna u guranju temeljnih reformi potrebnih da bi se objedinio ekonomski prostor u BiH i restrukturirala ekonomija kompletiranjem privatizacije i liberaliziranjem privatnog sektora. Alijansa se umjesto toga bavila uspostavljanjem kontrole od strane njenih èlanica nad javnim firmama i osporavanjem ranijih privatizacija ‘zlatnih koka’ kao što su Fabrika duhana Sarajevo (FDS) i Aluminij Mostar, što nije donijelo nikakvu osjetnu korist. Pokušaji da se uspostavi kontrola nad firmama u javnom sektoru podsjeæaju na beskrajnu partiju šaha izmeðu stranaka Alijanse. Privatizacija je samo milila naprijed, optereæena kako loše zamišljenim modelom koji je nametnula meðunarodna zajednica, tako i nespremnošæu stranaka Alijanse da se odreknu svog glavnog, iako sve manjeg, izvora moæi, patronatstva i sredstava.

Drugo, Alijansa je protraæila dragocjeno vrijeme koje je mogla iskoristiti za osmišljavanje koherentnog plana ekonomskog razvoja. Još uvijek nema usaglašene vizije ekonomske buduænosti BiH, a razlièiti programi koje je promovirala ova ili ona stranka iz Alijanse i dalje su nejasni, fragmentarni i meðusobno iskljuèivi, i kreæu se u rasponu od gorljivog taèerizma do reformskog socijalizma. Odustvo usaglašenog plana reformi je, nažalost, obilježilo i druge sfere: vladavinu zakona, izgradnju države i povratak izbjeglica.

Iako je sada prekasno da se ovaj nedostatak ispravi u praksi, bh politièke stranke, a naroèito stranke Alijanse, trebale bi kampanju koja je u toku iskoristiti za nešto više od pukog blaæenja, uživanja u skandalima i glorificiranja svojih voða. Trebaju razmišljati i planirati unaprijed, nudeæi biraèima pozitivne platforme, kao i negativne napade na rivale. Veæ su oèita pitanja i izazovi sa kojima æe se suoèiti vlade oformljene nakon 5. oktobra. Formiranje nove alijanse æe se pokazati lakšim, a njene šanse da ostvari obeæanja koje su dale njene èlanice veæim, ukoliko se graðanima BiH u mjesecima koji su pred nama ponudi odreðen stepen programske jasnoæe, pa možda èak i saglasnosti.

Kako bi se pomoglo u koncentriranju predizborne kampanje na temeljna pitanja ekonomskog razvoja i reforme socijalnog, fiskalnog i upravnog sektora, te na taj naèin poveæale šanse da nove koalicione vlade budu kako predane tako i sposobne da provedu jasno definiran plan reformi, ICG daje slijedeæe preporuke.

PREPORUKE

Meðunarodnim organizacijama, grupama u civilnom društvu i medijima u BiH:

1. Izvršiti pritisak na politièke stranke kako bi one uvidjele i zauzele stavove o najvažnijim ekonomskim i politièkim izazovima sa kojima se suoèava BiH, te ih naroèito pozvati da potpišu predizborni pakt (ili društveni ugovor) u kojem bi se obavezale na planove za rješavanje ekonomske i socijalne krize s kojom se suoèava BiH.

Zemljama donatorima i drugim prijateljima BiH:

2. Na osnovu zakljuèaka Vijeæa za provedbu mira, zahtjeva Vijeæa Evrope koji se odnose na period nakon prijema, te razlièitih meðunarodnih kreditnih i stand-by aranžmana na koje su se obavezale vlade u BiH, pomoæi strankama koje su spremne da saraðuju u izradi platformi za reforme u kojima bi se iznijeli jasno definirani ciljevi i utvrdili akteri promjena u ekonomskom, socijalnom, pravnom, fiskalnom sektoru, te u oblasti povratka izbjeglica.

3. U potpunosti upoznati javnost sa saradnjom ili izostankom saradnje od strane pojedinih stranaka.

4. Takve platforme iskoristiti za utvrðivanje standarda prema kojima æe se mjeriti rezultati vlada koje æe biti oformljene nakon izbora i potencirati daljnje reforme.

Sarajevo/Brisel, 2. avgust 2002.