HOME
home 
acerca de icg 
programas
  Africa 
  Asia 
  Europa 
  America Latina 
  Oriente Medio 
  Investigación Temática 
publicaciones
  por región 
  por fecha 
  por palabra clave 
crisiswatch 
medios de comunicación
  comunicados de Prensa 
  artículos de opinión 
  discursos 
  oficina de prensa 
contacta con icg 
como colaborar con icg 
ofertas de empleo 
enlaces 

 subscribe
 home  programs  europe  balkans  kosovo
search
 
 
Click here to view the full report as a PDF file in A4 format.
For more information about viewing PDF documents, please click here.

Putokazi Za Buduænost Kosova (I) Rešavanje Konaènog Statusa

The report is also available in English and in Albanian

REZIME I PREPORUKE


PUTOKAZI ZA BUDUÆNOST KOSOVA

Od kako je Kosovo postalo meðunarodni protektorat pod upravom Ujedinjenih nacija od juna 1999. godine, mnogo je uraðeno na stabilizaciji pokrajine i uspostavljanju funkcionalne uprave. Ništa, ipak, nije uraðeno za rešavanje pitanja koje je u srcu sukoba na Kosovu, a koje i dalje ostaje problem od prevashodnog znaèaja za stanovnike provincije: pitanje konaènog statusa.

Rezolucija UN kojom je uspostavljen privremeni sistem na Kosovu ostavila je otvorenim pitanje konaènog statusa Kosova. Meðunarodna zajednica nije isto tako pokazala nikakvu volju da se njime bavi. Ono je ipak i dalje veoma kontroverzno. Veæina Albanaca su jedinstveni u stavu da Kosovo više nikada neæe biti pod srpskim (ili jugoslovenskim) suverenitetom, dok je srpska manjina, uz podršku Beograda, podjednako odluèna u tome da se Kosovo mora vratiti pod srpski suverenitet, mada uz široku politièku autonomiju.

Da bi se krenulo ka rešavanju konaènog statusa Kosova, potrebno je uzeti u obzir dva sasvim jasna aspekta: 'spoljašnju' i 'unutrašnju' dimenziju. 'Spoljašnja' dimenzija obuhvata smišljanje procesa kojim æe se rešiti konaèni status, ukljuèujuæi i sve razlièite igraèe koji su zainteresovani za buduænost Kosova. 'Unutrašnja' dimenzija se odnosi na razvoj vlastitih institucija Kosova, vladavinu prava i ljudskih prava, kako bi se Kosovo pripremilo za bilo koji konaèni status o kome æe se eventualno postiæi sporazum . Ove dimenzije se na pravi naèin obraðuju u dva izveštaja sa zajednièkim naslovom, Putokazi za buduænost Kosova, koji su istovremeno objavljeni sa podnaslovima I. Rešavanje konaènog statusa i II. Unutrašnji pokazatelji. Ovi izveštaji zajedno saèinjavaju plan koji pokazuju dva paralelna puta koji se moraju istovremeno usaglasiti kako bi se postigao željeni cilj: stabilno, demokratsko Kosovo, koje æe stajati na vlastitim nogama, biti miroljubivo integrisano u svoj region i sa jasno definisanim položajem u meðunarodnoj zajednici. U izveštaju II obraðuju se pokazatelji za postizanje napretka u unutrašnjem razvoju Kosova. Èesto se tvrdi da je, zbog odsustva funkcionalnih institucija i nezadovoljavajuæeg položaja manjina na Kosovu, suviše rano otpoèeti sa razmatranjem eventualnog statusa Kosova. Iako bi ostvarenje ovakvih pokazatelja moralo da utièe na vreme kada æe se primenjivati neki usaglašeni konaèni status, ovo ne bi trebalo da odreðuje kakav bi to status trebalo da bude. Ovo je zbog toga što je odluka o konaènom statusa Kosova sama po sebi od kljuènog znaèaja za ostvarenje stabilnog Kosova i stabilnog regiona. Èinjenica da još mnogo toga ostaje da se uradi na unutrašnjem planu nije razlog da se odlaže formalno razmatranje relativnog znaèaja razlièitih opcija u pogledu konaènog statusa.

REŠAVANJE KONAÈNOG STATUSA

Odbijanje da se razmatra konaèni status Kosova stalno održava samu po sebi nestabilnu situaciju. Sve dok se dozvoljava da se Albanac i dalje plaši, a Srbin nada eventualnom ponovnom ukljuèivanju Kosova u Jugoslaviju, napori da se uspostave normalni odnosi izmeðu dve zajednice, bilo u okviru Kosova ili izmeðu Kosova i Srbije, verovatno da neæe uroditi plodom. Sve dok ovo pitanje ostaje otvoreno, svaka strana æe i dalje drugu posmatrati kao pretnju. Ovo izlaže riziku i krhki mir na Kosovu i znaèajne meðunarodne investicije u pokrajinu. Ovo takoðe sigurno utièe na to da æe bilo kakve nade meðunarodne zajednice za povlaèenje sa Kosova biti izložene frustraciji.

I krhka tranzicija Srbije iziskuje kraj neizvesnosti u pogledu buduænosti Kosova. Suprotno èesto izraženom strahu da æe razmatranje statusa Kosova potkopati tranziciju u Srbiji, nerešen status Kosova (kao i Crne Gore) u stvari zauzdavaju Srbiju. Dugoroèna stabilnost Srbije se ne može izgraðivati na tome što æe se Kosovo zadržavati u svojstvenom nestabilnoj i neodrživoj neodreðenosti.

Demokratija u Srbiji je nespojiva sa apsorbovanjem pokrajine èija se veæina stanovništva (koje se sastoji od èak 20 od sto ukupnog stanovništva Srbije) ne želi da ima ništa sa srpskom ili jugoslovenskom državom. Iz politièkih razloga voðe Beograda smatraju da nisu u stanju da otvore pitanja buduæeg statusa Kosova. Iako je ovo oklevanje razumljivo, ovo nije adekvatan razlog da i meðunarodna zajednica izbegava ovo pitanje. Drugi razlog koji se daje za odlaganje diskusija o konaènom statusu jeste strah od poveæanja regionalne nestabilnosti. Od 1999. godine Kosovo je zaista bilo faktor nestabilnosti u regionu, izvozeæi pobune i ekstremizam u Makedoniju i na jug Srbije. Isto tako, postoji strah da æe nezavisnost Kosova predstavljati opasan presedan za druge buduæe secesionistièke pokrete u regionu, kao što su Srbi iz Bosne i Albanci iz Makedonije i na jugu Srbije.

Sluèaj Kosova se, meðutim, ne može uporediti sa onim iz Republike Srpske u Bosni ili regionima naseljenim Albancima u Makedoniji ili na jugu Srbije. Kao sastavni deo bivše Jugoslavije Kosovo je bilo autonomna jedinica (Srbije), sa definisanim granicama i zastupništvom u saveznim telima. Kljuèna istina je da je uspostavljanje protektorata na Kosovu stvorilo novu situaciju. Po Rezoluciji Saveta bezbednosti UN 1244, pitanje konaènog statusa je ostalo otvoreno, a nezavisnost predstavlja jednu od moguæih opcija. Bilo kakav pokušaj buduæih separatista bilo gde drugde da povežu svoj sluèaj sa Kosovom bi mogao, i trebalo bi, da bude odluèno odbijen. Dalji argument koji se nudi za ostavljanje po strani pitanje konaènog statusa jeste da meðunarodne podele veoma otežavaju otvaranje ovog pitanja - kao da je ideja o rušenju krhkog konsenzusa o Kosovu jednostavno isuviše teško pitanje za razmatranje. U ovom smislu, meðunarodni konsenzus je postao recept za inerciju.

Suštinsko pitanje je, meðutim, da su ulozi jednostavno suviše visoki da se ovo pitanje ne uzme u razmatranje. Postoji potencijal za dalji regionalni konflikt, a meðunarodna zajednica ne može dozvoliti da napusti Kosovo ili region u stanju neprijatne i potencijalne opasne neodreðenosti samo zato što su problemi u pitanju neprijatni.

Štaviše, neizvesnost u pogledu buduæeg statusa predstavlja sama po sebi kljuèni izvor nestabilnosti. Pogrešno je misliti da može doæi do stabilizacije u pokrajini i okolnom regionu pre no što se reši pitanje statusa. Kosovo ne može da prestane da bude faktor regionalne nestabilnosti, sve dok njegov dugoroèni status ostaje nerešen. Normalni odnosi izmeðu država i entiteta u regionu mogu se izgraðivati samo na temelju jasnoæe, i sve dok postojeæa teritorijalna pitanja ostaju nerešena dotle neæe biti održivog mira.

Traganje za rešenjem mora u potpunosti uzeti u obzir stvarnost da praktièno nijedan Albanac nije spreman da ni pod ikakvim okolnostima ikada ponovo bude u bilo kakvom obliku deo srpske ili jugoslovenske države. S druge strane, puna suverena nezavisnost Kosova za sada izgleda nerealna, imajuæi u vidu žalosne uslove za manjine i odsustvo funkcionisanja institucija.

Uslovna nezavisnost kao oblik pod meðunaodnim starateljstvom pruža najprikladnije rešenje. Ovo bi omoguæilo meðunarodnoj zajednici da zadrži kljuèni uticaj nad lokalnim albanskim voðama. Kada se obezbedi nezavisnost od Beograda, ali da budu na probi, kosovski Albanci bi dobili snažnu motivaciju da obezbede da Kosovo prestane da bude faktor regionalne nestabilnosti. Meðunarodna zajednica bi zadržala neophodnu ulogu kao garant prava manjina i spoljašnje bezbednosti. Ako se pažljivo postupa, otvaranje pitanja konaènog statusa doprinelo bi stabilizaciji Kosova time što bi se otklonila neizvesnost kojom se održavaju iluzije obe strane da je svaki ishod još uvek moguæ, kada to u stvari nije tako. Cilj meðunarodnog angažovanja jeste da se doprinese stabilnom, održivom rešenju za Kosovo, Srbiju i region. Cilj nije da se nametne neko odreðeno rešenje koje bi mogla da pretpostavlja bilo koja od veæih sila. Za poèetak ono što bi trebalo da bude u središtu pažnje jeste uspostavljanje poèetnih kontakata izmeðu Beograda i predstavnika Kosova. U poèetku, ciljevi bi mogli da budu skromni, koncentrišuæi se na izgradnji poverenja i po praktiènim pitanjima koje bi trebalo rešavati nezavisno od konaènog statusa. Od vitalnog je znaèaja da bi obe strane trebalo da se slože o okviru ovakvih kontakata. Posle ove pripremne faze, trebalo bi sazvati sastanak na kome bi se pregovaralo o konaènom statusu, sa meðunarodnim posrednicima - koje bi možda predvodio G-8 - koji bi pomagali da se postignu kompromisi. Na poèetku ne bi trebalo iskljuèiti nijednu opciju. Ako je moguæe, rešenje bi trebalo postiæi putem sporazuma, ali nijednoj strani ne bi trebalo da se dozvoli neodreðeno ili neogranièeno pravo veta. Ako je potrebno, meðunarodna zajednica bi trebalo da se oslobodi odgovornosti koju je preuzela 1999, nametanjem rešenja koje bi se zasnivalo na demokratkoj volji naroda Kosova.

PREPORUKE

1. Proces za pristupanje rešavanja konaènog statusa trebalo bi otpoèeti bez odlaganja, a paralelno sa - ali ne i u zavisnosti od - naporima za izgradnju funkcionalnih institucionih struktura.

2. Kljuènu ulogu u rešavanju konaènog statusa trebalo bi da imaju UN, koje bi jedino mogle da pruže legitimitet bilo kome ishodu. Prikladan instrument za mobilizaciju kljuènih sila za bavljenje ovim pitanjem bio bi G-8.

3. UNMIK bi trebalo da osnuje radnu grupu koja bi ukljuèivala puno uèešæe i saglasnost predstavnika Kosova i predstavnika Beograda koja bi otpoèela dijalog o pitanjima od zajednièkog interesa. Time što æe se u poèetku koncentrisati na relativno manje važna praktièna pitanja, ova radna grupa bi izgraðivala poverenje i polagala temelj za eventualne pregovore o konaènom statusu.

4. Radna grupa koju su UNMIK i Beograd osnovali novembra 2001. godine nije pogodan forum za ovakav dijalog, a njeno osnivanje i okviri rada trebalo bi da se ponovo ugovore uz ukljuèivanje predstavnika Albanaca.

5. Posle pripremnog dijaloga koji bi pokrenuo UNMIK, a koji bi se usmeravao na praktièna pitanja i izgradnju poverenja, trebalo bi sazvati meðunarodni sastanak, sa koliko god je potrebno vremena za pripremu, na kome bi se pregovaralo o konaènom statusu Kosova.

6. Principi na kojima bi meðunarodna zajednica trebalo da nastoji da postigne konsenzus kao osnovu za takve pregovore trebalo bi da obuhvataju sledeæe:

(a) Obavezivanje na meðunarodno civilno i vojno prisustvo trebalo bi zadržati sve dok to budu zahtevale unutrašnja i spoljna situacija.

(b) Svrha ukljuèivanja meðunarodne zajednice bila bi da doprinese stabilnom, održivom rešenju za Kosovo, Srbiju i region.

(c) Kako bi se omoguæio plodan dijalog izmeðu Srbije i kosovskih Albanaca, na poèetku pregovora ne bi trebalo iskljuèiti nijedan moguæi ishod.

(d) Traganje za rešenjem trebalo bi da obuhvati i potpuno uzimanje u obzir stvarne situacije na terenu, poštujuæi "volju naroda", koja bi se utvrdila putem referenduma na Kosovu, kao kljuènog faktora koji treba uzeti u obzir.

(e) Eventualno rešenje konaènog statusa bi trebalo, ako je moguæe, da odražava sporazum izmeðu predstavnika Srbije i Kosova, ali ni jednoj ni drugoj strani ne bi trebalo dozvoliti neodreðeno ili neogranièeno pravo veta.

7. Neki oblik "uslovne nezavisnosti" predstavlja najverovatnije sredstvo za pomirenje suprotstavljenih ciljeva. Ovim bi se spreèilo povratak Kosova pod jugoslovenski ili srpski suverenitet, a istovremeno bi se zadržao neki oblik meðunarodnog starateljstva, mada sa znatnom autonomijom, uz dalje meðunarodno vojno prisustvo, sve dok to zahteva spoljna i unutrašnja situacija.

8. Meðunarodna zajednica bi trebalo da odluèno odbaci bilo kakvu sugestiju da bi nezavisnost Kosova mogla da predstavlja presedan za zadovoljavanje zahteva buduæih separatista ma gde u regionu, kao recimo u Makedoniji ili Bosni.

9. Buduænost Kosova koja ima šansi za dalji razvoj se mora zasnivati na uskoj integraciji sa njegovim susedima, u stabilnom regionu. Meðunarodna zajednica, meðutim, ne bi trebalo da nastoji da nameæe modele integracije koji neæe uživati podršku zemalja i entiteta u pitanju.

Priština/Brisel, 1. mart, 2002



comments


copyright privacy sitemap